Poster Leonardo L'ultima cena -100x50 cm

Ultima cena Leonardo - Leonardo da Vinci bio je talijanski slikar, arhitekt, izumitelj, glazbenik, kipar, mislilac, matematicar i inzenjer.
Ukratko - najveci genij renesanse, covjek koji utjelovljuje renesansni ideal svestrana covjeka - visestruko nadarena covjeka neutazive znatizelje i zudnje za novim spoznajama. Osim u umjetnosti, dao je doprinose anatomiji, botanici, geologiji, matematici, optici, mehanici, astronomiji, hidraulici, niskogradnji, tehnici proizvodnje oruzja, urbanistici.
Njegove Posljednja vecera (1495-97) i Mona Lisa (1503-06) spadaju medju najpopularnije i najutjecajnije slike renesanse, dok njegovi spisi odrazavaju duh znanstvenog istrazivanja i mehanicke inventivnosti koja je bila stoljecima ispred svoga vremena. Leonardo da Vinci je bio prvi umjetnik koji je afirmirao tehniku slikanja sfumato, a posebno je vidljiva na njegovim remek djelima.
U vrijeme humanizma i renesanse, svestranost je bila visoko postavljena kvaliteta, no nije bez razloga bila rijetka. Leonardova svestranost bila je njegova duhovna snaga, koja je u njemu generirala neogranicenu zudnju za znanjem i koja je vodila njegova razmisljanja i ponasanje. Umjetnik po dispoziciji, otkrio je da su njegove oci bile njegov glavni put do znanja; za Leonarda, vid je bio covjekovo najvise osjetilo zato sto vid sam pretvara cinjenice u iskustva, odmah, korektno, i sa sigurnoscu. To znaci da svaki promatrani fenomen postaje predmet znanja. Saper vedere ("znati kako vidjeti") postaje glavna tema njegovih proucavanja covjekovih djela i kreacija prirode. Njegova kreativnost sezala je u svako podrucje u kojem se koristilo graficko predstavljanje: bio je slikar, kipar, arhitekt, ali i inzenjer. Njegov velicanstven intelekt, neuobicajena snaga opservacije, te majstorstvo crtanja vodili su ga u promatranje same prirode, koju je proucavao metodicno i konzistentno, pri cemu su umjetnost i znanost bile jednako zastupljene.
Leonardovo je djelo sazetak toga izvanrednog perioda ljudske povijesti koji je poznat kao talijanska renesansa, perioda velikog kulturnog napretka i velikih projekata. Leonardova djela odraz su covjeka toga doba, onoga sto je osjecao i cinio, strojeva koje je gradio kako bi moglao podizati crkve, palace, zamkove; strojeve za vodjenje rata, za rad, za proizvodnju i trgovinu svih onih roba cija je dostupnost bila od vrlo velike vaznosti za vladare i njihove dvorove. No kako bilo, jos vaznije, Leonardovi izumi svjedoce tko je i sto on bio - covjek kojeg je oblikovao najomiljeniji i najstimulativniji grad toga doba, Firenca.
Njegove ideje sadrzane su u vise od 6.000 Leonardovih zapisa.

Mladost u Firenci
Leonardov najraniji poznati crtez koji prikazuje dolinu rijeke Arno, (1473.) - Uffizi.
Leonardo se rodio 15. travnja 1452. u malenom gradicu Vinci, blizu Firence u Toskani. Bio je sin bogatoga Firentinskog biljeznika i seljacke zene. Sredinom 1460-tih obitelj se preselila u Firencu, najvazniji intelektualni i umjetnicki centar Italije, gdje se Leonardo naukovao kod najboljih ucitelja u gradu. Brzo je napredovao, socijalno i intelektualno. Bio je naocit, uvjerljiv u razgovoru te dobar glazbenik i improvizator. Oko 1466. otisao je u nauk u atelje Verrocchija, vodeceg Firentinskog slikara i kipara toga vremena. U Verrocchiovoj radionici Leonardo se upoznao sa mnogim aktivnostima, od slikanja oltarnih slika i slika na platnu, do kreiranja velikih kiparskih projekata u mramoru i bronci. Godine 1472. primljen je u ceh Firentinskih slikara. U to vrijeme (oko 1473.) nastaje njegov prvi poznati crtez doline Arna, a sve do 1476. je smatran Verrocchiovim asistentom. Na Verrocchievoj slici Krstenje Kristovo (1470.-1475., Uffizi, Firenca), pozadinski pejzaz i klececeg andjela na lijevoj strani slike, najzivotnije dijelove slike, naslikao je upravo Leonardo. Tu je po prvi put iskazao svoju znanstvenu radoznalost i odvaznost uporabom tada novih uljenih boja koje je Leonardo upoznao sa slika sjevernjackih umjetnika koje su dosle u posjed bogate Firentiske vlastele.
?
Od 1472. do 1475. slika slavno Navjestenje, te portret Ginevre de' Benci (1474., Nacionalna galerija, Washington) i slika nedovrsenog Sv. Jeronima (oko 1478., Pinakoteka, Vatikan).
God. 1478. Leonardo postaje samostalnim umjetnikom. Njegova prva narudzba da naslika oltarnu sliku u kapeli Pallazo Vecchio, Firentinskoj gradskoj vijecnici, nikada nije ostvarena. Njegova prva znacajna slika, Poklonstvo kraljeva (Uffizi), zapoceta 1481. godine, no nedovrsena, narucena je za samostan San Donato a Scopeto u Firenci. Leonardov stil bio je jos uvijek vrlo nalik Verrocchievom, ali se postupno odmaknuo od uciteljevog ukocenog, tijesnog i ponekad rigidnog tretmana figura, do evokativnog i atmosfericnog odnosa prema kompoziciji. Poklonstvo kraljeva uvelo je novi pristup kompoziciji, u kojem su glavni likovi grupirani u prednjem planu, dok pozadina sadrzi duboki prodor u prostor i pogled na imaginarne rusevine i scene bitaka.

Godine u Milanu
Bogorodica na stijenama, Nacionalna galerija, London, oko 1505.–1508., pokazuje Leonardov interes za prirodu.
Oko godine 1482. Leonardo je usao u sluzbu kod Ludovika Sforze, Milanskog vojvode. Napisao je vojvodi zadivljujuce pismo u kojem je tvrdio da moze sagraditi visece mostove; da zna tehnike konstruiranja artiljerije i topova; da moze izgraditi brodove tako dobro kao i oklopna vozila, katapulte i ostale vojne strojeve; da zna izradjivati skulpture u mramoru, bronci i glini. Sluzio je kao istaknuti graditelj strojeva (inzenjer) u vojvodinim brojnim vojnim pothvatima, a bio je aktivan i kao arhitekt. Oko 1496. Upoznao je talijanskog matematicara asistirao Lucu Paciolia s kojim proucava Euklida. Leonardo mu je asistirao u njegovu slavnom djelu "Divina Proportione" (1509.), raspravi o estetskom centriranju pravila (koncepta) zlatnog reza. Vec tada se nazire Leonardova izuzetna nadarenost i zainteresiranost za siroki spektar djelatnosti, od arhitekture, dizajna i mehanike, preko matematike i fizike, sve do kiparstva i slikarstva.
Izvori ukazuju na to da je Leonardo imao asistente i ucenike u Milanu, za koje je vjerojatno napisao razlicite tekstove kasnije izdane pod naslovom Rasprava (monografija) o slikanju (1651.; prevedeno 1956.). Najvaznija od njegovih slika iz ranog Milanskog perioda je Bogorodica u pecini i to u dvije verzije (1483. – 1485., Louvre, Pariz; 1490-te do 1506. – 1508., Nacionalna galerija, London). Radio je na kompoziciji dugo vremena, naoko mu se nije dalo dovrsiti zapoceto, sto mu je bio obicaj (do kraja zivota dovrsio je tek nekoliko djela). Leonardo je medju prvima uveo atmosfersku perspektivu (efekt atmosfere koji bojom i definicijom docarava udaljeni krajolik); pozadinski krajolik oslikan na ovaj nacin posebno je uocljiva karakteristika Leonardovih slika. Najveci majstori kasne renesanse u Firenci – Rafael, Andrea del Sarto i Fra Bartolomeo, ucili su od Leonarda; potpuno je preoblicio Milansku skolu, a Parmu, umjetnicki centar Coregie, usmjerio je Leonardov rad.
?
Od 1495. do 1497. godine Leonardo je radio na svom remekdjelu, Posljednjoj veceri, zidnoj fresci u blagovaonici samostana Santa Maria delle Grazie u Milanu. Nazalost, njegovo eksperimentalno koristenje ulja na suhoj zbuci (tanak vanjski zid prostora konstruiranog za serviranje hrane) dovelo je do tehnickih problema, pa je do godine 1500. zidna freska pocela propadati. Do 1726. pokusavalo se, bezuspjesno, restaurirati fresku; zajednicki konzervacijski i restauracijski program, temeljen na najmodernijoj tehnologiji, zapocet 1977. godine uspio je sanirati dio ostecenja. Iako je mnogo izvorne plohe propalo, velicanstvenost kompozicije i prodorna karakterizacija figura daju prolaznu viziju svoje iscezle raskosi.
Leonardove stilisticke inovacije u slikarstvu jos su uocljivije u Posljednjoj veceri u kojoj je rekreirao tradicionalnu temu na potpuno nov nacin. Umjesto prikaza dvanaestorice apostola kao individualnih figura, grupirao ih je po troje u dinamicnu kompoziciju oko lika Isusa Krista, koji je izoliran u sredini slike. Posjednut ispred blijedog, udaljenog krajolika gledanog kroz pravokutni otvor na zidu, Krist – koji naslucuje da ce ga jedan od prisutnih izdati – predstavlja mirno i spokojno srediste, dok ostali likovi reagiraju zivahnim gestama. U velicanstvenosti scene i ozbiljnosti figura, Leonardo nam ponovno predstavlja stil kojeg je utvrdio vise od jedne generacije prije Masaccia. Leonardova originalnost i inventivnost bila je, a i danas je primjer fantasticne kreativnosti i upornosti.
?
Za vrijeme svog dugotrajnog boravka u Milanu, Leonardo je takodjer napravio druge slike i crteze (od kojih je vecina danas izgubljena), nacrte kazalista, arhitektonske crteze, modele za kupolu Milanske katedrale, te cak dizajnira stroj za letenje. Njegova najveca narudzba bila je za kolosalnu broncanu konjanicku statuu Francesca Sforze, Ludovikova oca, za dvoriste Castella Sforzesca.
Zbog cinjenice da ni jedan Leonardov skulpturalni projekt nije dovrsen, njegov pristup trodimenzionalnoj umjetnosti moze se prosuditi samo po njegovim crtezma (nacrtima). Slicna se zamjerka moze uputiti njegovim arhitektonskim projektima; ni jedan od njegovih gradjevinskih projekata nije zapravo ostvario njegove naume. U svojim arhitektonskim nacrtima, ipak, demonstrirao je velicanstvenost u upotrebi masivnih formi, cistocu izraza i posebice duboko shvacanje starovjekovnih Rimskih izvora i antike opcenito.
U prosincu 1499. godine, ipak, obitelj Sforzu odvele su iz Milana francuske snage. Leonardo je napravio glineni model, ali igrom slucaja odluceno je da se metal namijenjen za statuu utrosi za proizvodnju topova. Model su unistili francuski strijelci, koji su ga koristili kao metu. Leonardo 1499. napusta Milano da bi se vratio u Firencu, ali ostaje neko vrijeme u Mantovi i Veneciji.

Povratak u Firencu
Godine 1502. Leonardo je usao u sluzbu kod Cesara Borgia, vojvode od Romanje i sina vrhovnog generala pape Alexandra VI. U okviru svojih mogucnosti, kao glavni vojvodin arhitekt i inzenjer, Leonardo je nadzirao radove na gradnji utvrda papinske vojsku u centralnoj Italiji, te dizajnirao ratne strojeve i crtao topografske mape.
Godine 1503. postaje clan komisije umjetnika koji su trebali odrediti prikladnu lokaciju za smjestaj Michaelangelovog Davida (1501. – 1504., Akademija, Firenca), a takodjer je sluzio kao inzinjer u ratu protiv Pise. Pred kraj godine Leonardo je poceo dizajnirati dekoraciju za velicanstvenu dvoranu Pallazza Vecchia. Tema je bila Bitka kod Anghiaria, Firentinska pobjeda u ratu protiv Pise. Tijekom 1505. godine napravio je mnostvo crteza i zavrsio predlozak u punoj velicini, ali nikada nije dovrsio zidnu sliku. Cini se da je Leonardo bio vicniji skiciranju i pravljenu nacrta od konstruiranja pravih modela i slikanja pravih djela. Predlozak je unisten u 17. stoljecu, a kompozicija je sacuvana samo u kopijama, od kojih je najznacajniju (1615., Louvre) napravio Peter Paul Rubens.
?
Za vrijeme drugog Firentinskog perioda, Leonardo je naslikao nekoliko portreta, ali samo jedan je sacuvan do dana danasnjeg – famozna Mona Lisa (1503. – 1506., Louvre, Pariz), jedan od najslavnijih portreta ikada naslikanih. Portret je takodjer poznat kao "La Gioconda". Leonardo je, cini se, imao posebnu sklonost za taj portret, premda ga je nosio na sva svoja kasnija putovanja. Ovaj Leonardov najslavniji rad je poznat kako po velicanstvenosti tehnickih inovacija, tako i po misterioznosti legendarnog osmijeha. Taj rad je savrsen primjer dvije tehnike – sfumata i kjaroskura (rasporeda svjetla i sjene, svijetlih i tamnih dijelova na slici) – koje je Leonardo primijenio medju prvima. Sfumato (zacadjeno) je delikatan atmosfericni "magloviti" ili "dimni" efekt nacinjen finim, vrlo malenim prijelazima izmedju podrucja boje; to je posebice uocljivo na njeznoj prozracnoj odjeci i zagonetnom osmjehu. Kjaroskuro (talijanski: Chiaroscuro, svjetlo i sjena) je tehnika modeliranja i definiranja forme pomocu omjera kontrasta izmedju svjetlosti i sjene; senzitivne ruke modela su portretirane jasnom modulacijom svjetlosti i sjene, dok je kontrast boja oskudno upotrebljavan.
U isto vrijeme Leonardo proucava let ptica, dizajnira stroj za letenje, i pokusava rijesiti kvadraturu kruga, te proucava fluidne elemente: vodu, zrak i vatru. Do danas sacuvani Leonardovi crtezi, koji otkrivaju njegovu briljantnu nadarenost za sastavljanje nacrta i njegovu velicanstvenost u otkrivanju anatomije ljudi, zivotinja i biljaka, mogu se pronaci u najvaznijim Europskim kolekcijama. Najveci dio nalazi se u dvorcu Windsor u Engleskoj. Zanimanje za ljudsku anatomiju svojstveno je mnogim znanstvenicima renesanse, uzevsi u obzir da je znanje o anatomiji tijela u to vrijeme bilo vrlo oskudno.

Starost i smrt
Godine 1506. Leonardo se vratio u Milano, na poziv Francuskog guvernera, Charlesa d'Amboisea. Sljedece je godine imenovan dvorskim slikarom Luja XII., koji je tada prebivao u Milanu. Sljedecih sest godina Leonardo je dio vremena provodio u Milanu, a dio u Firenci, gdje je cesto posjecivao svoju polubracu i polusestre i vodio brigu o svom nasljedstvu. Tada je nastala i slika Bogorodica i dijete sa Sv. Anom, a poduzima i detaljna anatomska istrazivanja. U Milanu je nastavio svoje inzenjerske projekte, a radio je i na konjanickoj statui za spomenik Giana Giacoma Trivulzia, komandanta Francuskih snaga u gradu; iako projekt nije dovrsen, crtezi i studije su ocuvani. Njegov najpoznatiji crtez vjerojatno je velicanstveni Autoportret u staroj dobi (1510. – 1513., Knjiznica Reale, Torino).
Od 1514. do 1516. Leonardo je zivio u Rimu pod patronatom Pape Lea X.: bio je udomljen u Palazzo Belvedereu u Vatikanu i izgledalo je da je zaokupljen prvenstveno znanstvenim eksperimentima. Godine 1515. konstruira mehanickog lava za krunidbu Franje I., kralja Francuske, a vec slijedece godine je otputovao u Francusku s ciljem da udje u njegovu sluzbu. Proveo je svoje zadnje godine u Château de Clouxu, u blizini Amboise, gdje je dizajnirao palacu u Romorantinu. Preminuo je u Amboiseu, 2. svibnja 1519. u 67. godini.

Znanstveni i teorijski projekti
Kao znanstvenik Leonardo se uzdizao iznad svih svojih suvremenika. Njegove znanstvene teorije, kao i njegove umjetnicke inovacije, bile su bazirane na pazljivom promatranju i preciznom dokumentiranju. Shvacao je, bolje nego bilo tko u njegovom ili sljedecem stoljecu, vaznost preciznog znanstvenog opazanja.
?
?
Nazalost, kao sto cesto nije uspijevao ostvariti svoje umjetnicke projekte, tako nikada nije dovrsio planirane rasprave (monografije) na temu razlicitih znanstvenih tema. Njegove teorije sadrzane su u brojnim biljeznicama, a vecina ih je sacuvana u rukopisima. Buduci da ju se ne moze lako desifrirati, Leonardova ostavstina nije raznesena tijekom njegova zivota. Kada je u 16. stoljecu objavljena dovela je do revolucije u znanosti.
Leonardo je zapravo preduhitrio mnoga meteoroloska i geoloska otkrica, razumijevao je efekt Mjeseca na plimu i oseku, nagovjestavao je moderno shvacanje formiranja kontinenata te je pretpostavio podrijetlo fosiliziranih ljustura. Bio je medju prvim osnivacima znanosti o hidraulici i vjerojatno je izumio hidrometar. Njegova shema za gradnju kanala rijecnih sustava jos i danas ima prakticnu vrijednost. Predstavio je velik broj genijalno osmisljenih strojeva, od kojih su mnogi bili potencijalno upotrebljivi, izmedju njih i ronilacko odijelo. Njegove letece naprave, iako se nisu mogle koristiti u praksi, utemeljile su zvucne zakone aerodinamike.


Izumi
Covjekov let je bio problem na kojem je Leonardo radio intenzivno punih 25 godina. Kao i kod drugih studija, kretao je od razumnih pretpostavki: "Iako je covjek sa svojim duhovnim sposobnostima otkrio velik broj pronalazaka ... nikad nece otkriti pronalazak koji moze nadmasiti prirodu po ljepoti, jednostavnosti i neposrednosti, u cijem stvaranju ne nedostaje nista i nista nije prekomjerno. "
Na zalost nije mu uspjelo otkriti tajnu pogonske snage pri letu, tako da se cini da su njegova promatranja i njegov raznolika nastojanja u proucavanju pticjeg leta ostala bez ucinka. Glavnina njegovih nacrta se bavi izumima o letu sa pomicnim krilima, u kojima covjek, koji lezi na jednoj dasci okrenut licem prema dolje, treba pomicati krila. Ponekad ga je njegova revnost vodila do cudnovatih ekstrema - naprava sa nekoliko dascica postavljenih u obliku pticjih krila, sa trupom forme ljuske spada vjerojatno u fantastican izum. Medjutim, padobran piramidalnog oblika se potvrdio u praksi, vjerojatno je Leonardo bio prvi pronalazac koji je otkrio jedan takav pronalazak.
Izum propelera oblika vijka budi jos i danas u inzenjerima zraccnog prijevoza velik interes. Leonardo izgleda nije davao tome velik znacaj, cak se i pretpostavlja da je tu konstrukciju preuzeo od zvrka, igracke koja je tada vec bila poznata. Mnogi smatraju ovaj pronalazak prvim helikopterom i pretecom propelera, unatoc tome sto aerodinamicki gledano nema pretjerane slicnosti sa istima, doli samo vizualne slicnosti.
Leonardova primijenjena mehanika - mozda u jacoj mjeri nego njegove druge studije znanstvene ili tehnicke umjetnosti - pobudjuje priznanje i cudjenje u 20. stoljecu koje je svjesno strojeva i motora. Puno njegovih pronalazaka, kao npr. lanac i zupcanik mogu se razumjeti bez teskoca. Vec nakon kraceg proucavanja njegovih nacrta, tehnicari su mogli provjeriti i proizvesti odmah radne modele njegovih vozila i kolovrata. Vozilo je tako izumljeno da se pokrece od strane dviju grupa svinutih opruga koje daju promjenjivu silu; dok jedna grupa radi druga se povlaci, te se tako dolazi do ravnomjernog pokretanja.
Vreteno slici u principu onima koji se danas upotrebljavaju u tekstilnoj industriji. Vreteno je vilicasti dio, i Leonardov smisleni pogon nije dopustio da se samo rotira, nego i pomicanje prema naprijed i prema unazad; tako se konac ravnomjerno namatao na kalem.