Koja je razlika između bakropisa i akvatinte? Ili između duboreza i linoreza? Nema potrebe da uokvirivač bude stručnjak u tiskarskim tehnikama, ali mora poznavati barem osnovne pojmove koji bi mu mogli biti od koristi. Pogotovo ako tretira i grafiku.
Umjetnik može kreirati unikatno umjetničko djelo, kao akvarel, uljnu sliku, crtež sa ugljenim štapićem. Može također realizirati bakroreze, litografije i serigrafije kreirajući na taj način “seriju originala”. Za klasificiranje ovih djela kao originalna djela (a ne kao “reprodukcije") i za garantiranje njihove vrijednosti, matrica, koja je poslužila za izradu, se uništava, a izdanja umjetničkog djela se numeriraju. Uništenje matrice obično se vrši bušenjem na više mjesta. Ponekad, međutim, matrica se ne uništava ili se samo djelomično uništava. U tom se slučaju mogu postići druge štampe, čitavog crteža kao i jednog detalja.
U ovom članku ćemo govoriti o povijesti i postupcima četiriju osnovnih tiskarskih tehnika:
• visoki tisak
• duboki tisak
• plošni tisak
• serigrafija.
Visoki tisak
Obuhvaća sve tiskarske tehnike gdje se dijelovi koji moraju ostati bijeli udubljuju u matrici, a crni dijelovi ostaju izbočeni. Dijele se u tri grupe:
1. Duborez na drvu odrezanom longitudinalno ili po žili
2. Duborez na drvu odrezanom okomito il na glavi
3. Linorez.
1. Duborez na drvu odrezanom po žili
Povijest. Prvi kamen upotrebljen kao matrica za dobivanje štampe pronađen je na sjeveru Kine 1.000 godina prije nego li su druge kulture započele izrađivati bilo što slično. Kinezi su svoje dokumente (često u svili) pečatirali upotrebom “reljefnog” kamenog pečata na kome su postavljali kombinaciju raznih pigmenata. Ovaj pečat je prototip visokog tiska: ustvari, dijelovi koji su morali ostati prazni bili su udubljeni, a dijelovi koje je trebalo odštampati su ostajali izbočeni da bi se prekrili naslagom boje. Vrlo je malo trebalo da se pređe sa urezivanja na kamenu na urezivanje na drvu koje je omogućavalo raditi na većim površinama.
Iz početka drvo se rezalo u longitudinalnom smjeru debla, a prva urezivanja na ovoj vrsti matrica upotrijebila su se na sjeveru Kine za vrijeme T’angove dinastije (618-907) za širenje budizma. Otkriće da su se tekst i ilustracije mogle jednostavno reproducirati rasprostranilo se po čitavoj Aziji, a u Evropi je stiglo u XV stoljeću gdje je katolička crkva bila prva koja je počela primjenjivati. Svaka stranica bila je urezana na drvu (zrcalastim pismom), a odštampavala se ručno. Molitvene knjige proživjele su pravi boom nakon izuma štampe. Na Zapadu se štampalo uz pomoć preše, sa tintom na masnoj bazi; na Dalekom Istoku ručnim pritiskom i tintom na vodenoj bazi (danas i orijentalni umjetnici štampaju sa tintom na bazi vode i ručnim pritiskom). Karakteristika urezivanja na drvu su odlučne i markantne crte i jednostavne i linearne slike. Moderni umjetnici često su hotimično naglašavali strukturu drva stvarajući mu hrapaviju površinu. “Urezivanje na drvu u svijetlotamnoj tehnici” je monokromatična vrsta štampe, ali sa različitim tonalitetima iste boje, dobivena slaganjem više matrica jedna na drugu. “Duborez u boji” je dobiven upotrebom različitih matrica i različitih boja.
2. Duborez na drvu odrezanom na glavi
Kad je crtež urezan na matricu od drva odrezanog okomito naspram osi debla, obično govorimo o “duborezu na drvu odrezanom na glavi”. Za ova urezivanja koristilo se dlijeto, odnosno čelični instrument sličan dlijetu, koji se obično koristio za urezivanje metala.
Max Beeckmann, 1922 - Autoportret
Drvorez na drvu na glavi
20-tih godina drvorez postaje veoma popularan
i umjetnici namjerno počinju upotrebljavati hrapavu površinu
drva i grubost crta koje se postižu ovom tehnikom
za stvaranje napetih i borbenih prizora.
Manji otpor drva odrezanog na glavi omogućava umjetniku postizanje tankih detalja, istančanijih crteža, i dozvoljava delikatne varijacije tonova. Matrica, veoma glatka, koristi se za urezivanje crta koje će na papiru ostati prazne, dok izbočeni dijelovi stvaraju crtež. Matrice drva odrezanog po žili obično su manje naspram onih odrezanih na glavi, a žile, koje prekrivaju 90% površine, ne utječu na crtež.
3. Linorez
Od njegovog otkrića (otprilike 1860. godine) do 1900-te linoleum je bio cijenjen kao higijenski i topli materijal za prekrivanje kućnih podova. Frans Cisek, nastavnik crtanja u Beču, ga je počeo koristiti kao matricu za urezivanje. Linoleum se, tvrdio je Cisek, jednostavno i lagano urezuje i prikladan je za ručni tisak. Cisek je bio protivan tradicionalnim metodama obrazovanja i, umjesto da u beskonačnost kopira od starih učitelja, podržavao je upotrebu novih tehnika i novih materijala; rezultat je bila proizvodnja spontanih slika, živahnih i izražajnih, slični dječjim crtežima.
Pablo Picasso, 1958 - Ženski portret
Linorez
Picasso se nadahnuo srednjovjekovnom umjetnika Lucas Cranach
a upotrebio je šest različitih matrica za svaku boju
Beč je onih godina (1896.) bio šokiran ali i fasciniran. Cisekovi prijatelji, društvo umjetnika i arhitekata koji su pripadali “Grupi secesionista Beča”, odmah su prepoznali vrijednost i potencijalnost ovih radova, pa su započeli koristiti ovu metodu u najrazličitije svrhe. Oko 1900-te linoleum se koristio za ilustriranje umjetničkih časopisa, knjiga i reklamnog materijala. Razlog njegovog uspjeha stoji u činjenici da se mogu napraviti na tisuće kopija prije nego li se uništi. Njegova površina ne pokazuje nabore, nema određeni pravac, i mekši je od drva za urezivanje. Može se lako naći i u veoma velikm dimenzijama (200x200 cm) i malo košta. Međutim, struktura materijala nije pogodna za urezivanje veoma tankih detalja.
Duboki tisak
To su sve one štampe gdje su crte i oblici urezani na površini jedne plohe, umjesto izbočeni na istoj. Duboki tisak se postiže postavljanjem tinte na matrici i zatim čišćenjem površine, tako da tinta ostane samo u urezanim crtama. Slika se prenosi na list papira koji se ovlažuje pomoću valjka.
Tiskarske tehnike koje se temelje na ovom principu su pet:
1. Bakrorez
2. Graviranje dlijetom
3. Mezzatinta
4. Akvatinta
5. Suha igla.
1. Bakrorez
To je najvažniji postupak tiskanja. Bakrena, cinčana ili čelična matrica prekrije se nekim sastojkom (u današnje vrijeme to je obično lak) koji je otporan na djelovanje kiseline. Umjetnik izvlači crtež na matrici uz pomoć jednog oštrog instrumenta tako da urezuje zaštitni film i otkriva metal. Da bi se crtež bolje vidio, matrica se često potamnjuje putem postupka koji se naziva dimljenje. Postupak se sastoji u držanju matrice, već prekrivene zaštitnim lakom, na upaljene svijećne fitilje tako da se čađa deponira na cijelu površinu.
Rembrandt van Rijn (1606-1669) - Autoportret
Bakrorez
Obratiti pažnju na tehniku ukrštenog urezivanja: veća razdaljina
između crta stvara efekat veće sjajnosti.
Kad se crtež dovrši, a pozadina i rubovi matrice su prekriveni lakom otpornim na kiselinu, potapa se u nagriznu otopinu. Nagrizna otopina koja se najčešće koristi je dušična kiselina ili akvaforte. Nagrizna otopina nagrizuje metal na mjestima koji nisu pokriveni zaštitnim lakom. Čim se više jedna crta izgrize kiselinom, to će tamnija biti prilikom tiskanja. Postupak prodiranja kiseline može se u bilo kojem trenutku zaustaviti, skidanjem matrice iz nagrizne otopine i prekrivanjem zaštitnim lakom onih dijelova gdje želimo da crte budu manje markantne. Ovaj postupak koji obuhvaća razna potapanja u kiselinu naziva se “morsura (nagrizanje) za prekrivanje” za razliku od onoga gdje se samo jednom potapa (“jednostavna morsura”).
Umjesto potapanja matrice u kiselinu, može se i prekriti voskom (slijedeći tradicionalnu metodu) i u žljebovima, koji odgovaraju crtama gdje treba urezivati, uliti nagriznu otopinu.
Arturo di Stefano, 1992 - Sveti Roko iz Venecije
Bakrorez
Povijest. Tehnika bakroreza, akvaforte, razvila se između 1450-te i 1500-te godine. Evropski obrtnici su je naučili od damaskih umjetnika, a koristili su je za dekoriranje armatura i drugih metalnih predmeta. Sablje, noževi, šljemovi i štitovi obično su bili pretvrdi za profinjeno urezivanje koje je plemstvo tražilo. Kovač je, dakle, dekorativne elemente crtao na vosku kojeg je prethodno postavio na dio šljema gdje je trebalo urezati, i zatim je koristio kiselinu za prodiranje u metal. Za memoriziranje crteža običo bi napravio jednu ili dvije štampe ureza. Ubrzo se otkrilo da se isti sistem mogao koristiti i za crtanje na metalnoj matrici.
Matrice za bakrorez.
Može se primijetiti da su crte povučene
na matrici uvijek iste debljine.
2. Graviranje dlijetom
Zlatari su također brzo počeli, zbog praktičnih razloga, štampati vlastite crteže, tradicionalno nadahnuti umjetnički razvijenijim zemljama Južne Evrope. Zlatari su bili veoma cijenjeni obrtnici jer, da bi postali vještaci ove umjetnosti, trebalo im je dugo šegrtovanje. To objapnjava i razlog zapto su mnogi zlatari bili ozlajovljeni radovima bakrorezala “koji su morali samo crtati na sloju voska, a ostali dio posla ostaviti djelovanju kiseline”. Osim toga, s ekonomskog stajašipta, osjećali su se ugroženim od jeftinijeg i lakšeg rada bakrorezača. No, ipak su urezivači imali neke prednosti naspram bakrorezača, zahvaljujući upotrebi specijalnih instrumenata, i većoj vještini u manipuliranju crta, koje su mogli jednim jedinim potezom napraviti tanje ili deblje. Bakrorezači su osjećali to ograničenje do izuma novih instrumenata 1648. godine. Nešto kasnije zlatari su za dekoriranje površina koristili jednu tamnu mješavinu metalnih spojeva, mješavina srebra, olova i sulfida koja se obrađivala u urezanim crtama, spojene pod toplinom i zatim odstranjene da bi se crtežu dao permanentniji karakter. Problem kojime se slažu bakrorezači i urezivači bila je nemogućnost postizanja nijansi. Tko je drugi mogao prevazići to ograničenje nego li umjetnik svjetlosti i sjena kao što je Rembrandt? Kao i u slikarstvu, Rembrandt je uspio i kod bakroreza stvoriti sugestivne svijetlotamne kontraste. Osim toga, bio je prvi koji je u cjelosti integrirao svoje ličnosti u sredinu koja ih je okruživala, dok su u prethodnim bakrorezima figure izgledale samo priljepljene za neku pozadinu.
Keinrick Goltzius, 1597 - Ercole Farnese
Duborez na bakru
Ova vrsta urezivanja na bakru koristila se otprilike
dva stoljeća za izradu suvenir-reprodukcija
umjetničkih djela ili klasičnih građevina koje su kupovali putnici.
Obratiti pažnju kako pojedini potezi smanjuju
i povećavaju debljinu.
3. Mezzatinta
Slijedeći korak bio je izum tehnike mezzatinte (polutona), otkrivene u XVII stoljeću, a otkrio ju je njemački oficir Ludwig von Siegen, koji je radio u neposrednoj blizini Rembrandtovog studija. Bakrena matrica se uz pomoć šiljastih instrumenata izgrebala sve dok ne bi postala hrapava i zrnasta tako da, kad se jednom prekrije tintom, postane potpuno crna. Tehniku je usavršio Nizozemac Abraham Blotteling, koji je izumio poseban instrument za grebanje bakra, “rocker”, jedna vrsta češlja s čeličnim zubima, kojime se više puta u svim pravcima prolazilo po bakrenoj ploči. Radilo se, dakle, od tamnog prema svijetlijem; svijetlije zone su se stvarale uglađivanjem površine uz pomoć polirača.
Carlo Lasinio. 1783 - Portret Eduard Dogoty
Mezzatinta
Ova se tehnika koristila mnogo
za reprodukciju uljnih slika.
Što je povrsina glađa, manje tinte zadržava, stoga mezzatinta uspijeva dati tonske nijanse od crne prema bijeloj boji. Da bi matrica postala dovoljno hrapava mogle su se koristiti i druge tehnike, kao bakrorez. Veoma upotrebljena u XVIII i XIX stoljeću za reprodukciju uljnih slika, postala je tako poznata kao tehnika reproduciranja, a završila je upotrebom u tiskanju novina otežavajući joj na taj način opstanak među umjetničkim tehnikama. Karakteristika mezzatinte je velika nježnost u oblicima. Budući da je prvenstveno tonska, a ne linearna tehnika, posebno je prikladna za štampe u boji.
4. Akvatinta
To je jedna vrsta bakroreza koja je u stanju izvesti velike tonske efekte, koji podsjećaju na akvarel crteže, i od tuda i naziv akvatinta. Prozirni tonovi postignuti su upotrebom porozne baze gdje može prodrijeti kiselina. Najprije se bakrena ili cinčana matrica prekrije zrncima bitumena, soli, sumpora u prahu za garantiranje jednoličnosti u prekrivanju. Ova zrnca zagrijavanjem prianjaju na metal, tako da nagrizna tekućina zahvati matricu oko svakog pojedinog zrnca stvarajući mnogo malih točkica. Kad se matrica jednom prekrije tintom, proizvesti će jednoličnu štampu sa zrnastim efektom.
Akvatinta
Postoje razni načini za distribuiranje smola u prahu:
upotrebom platnenih vrećica sa širokim tkanjem (lijevo)
ili cjedila (desno).
Količina upotrebljenog praha, njegova veća ili manja debljina i vrijeme potapanja matrice u kiselinu determiniraju vrstu efekta koji se želi postići.
Umjetnik može iz iste matrice postići veliku raznolikost tonova vađenjem iste iz kiseline i zaštićujući lakom samo nekih dijelova prije nego proslijedi djelovanjem nagrizne tekućine. Dijelovi koji moraju ostati potpuno bijeli moraju se zaštiti lakom prije potapanja u kiselinu.
5. Suha igla
Kod ove tehnike crta se direktno na bakrenoj matrici upotrebom jednog šiljastog instrumenta (ponekad vrhom dijamanta). Suha igla je najjednostavniji od svih sistema dubokog tiska, iako potpuno svladavanje tehnike je veoma teško postići. Vrh, dubljenjem u metalu, uzdiže s obje strane ureza sitne niti, takozvane “brade” koje zadržavaju tintu i daju naštampanoj crti prijelaznu nježnost i baršunasti efekat koji su veoma cijenjeni. Što je urez dublji, tamnija će biti crta. Ova karakteristika stvara od ove tehnike veoma direktnu i podatnu metodu, gdje se tonalitet može postići samo jednim dodirom. Jedna suha igla može proizvesti malo zadovoljavajućih štampi jer pritisak valjka spljoštuje i uništava “brade”.
Edward Munch, 1985 - Dan kasnije
Suha igla
Munch, poznatiji za svoje drvoreze, koristi dramatičnost
suhe igle za sugeriranje smetnju svijetlosti
i buke dan nakon pijanosti.
Tehnika suhe igle može se koristiti i za dovršenje bakroreza ili lagano naznačiti crtež jednog urezivanja prije prelaza na dubljenje dlijetom.
Zaštitni znak matrice
Naziva se tako otisak kojeg ostavlja na rubu lista matrica kad prođe ispod preše. To je, dakle, podatak iz kojega možemo zaključiti da li je štampa izrađena iz originalne matrice i da se ne radi o reprodukciji. Međutim, ovaj se otisak može i na vještački način otisnuti na papir za simuliranje originalne štampe.
Plošni tisak
Litografija
Litografija je najčešći oblik plošnog tiska, postupak gdje se potvrde izvlače iz jedne površine koja nije niti urezana, niti izbočena, već potpuno plosnata. Crtež se povlači na površinu iz litografskog kamena. Ovu tehniku je izumio Alois Senefelder 1798. godine, a temelji se na principu da se masnoća i voda međusobno odbijaju. Umjetnik crta na teškoj ploči od vapnenog kamena, plosnatoj i dobro izbrušenoj, koristeći specijalnu veoma masnu tintu ili posebni pastel koji se sastoji od voska, sapuna i čađe. Kamen se zatim tretira sa različitim kemijskim mješavinama koje fiksiraju masnoću na crtežu i povećavaju poroznost praznih prostora, tako da kad se postavlja voda, masnoća je odmah odbije, ali je slobodna površina prihvaća. Zatim se po kamenu prelazi veoma masnom tintom. Ova prianja samo na masnoću crteža ali je odbijena od mokrog i praznog dijela. Tako se mogu napraviti štampe plosnate matrice.
Umjetnik može isto tako izraditi crtež na specijalnom litografskom papiru i kasnije ga dati litografskom stručnjaku da ga prenese na kamen. Crtež se izvodi u svakom slučaju sa pastelom za litografiju, ali raditi na papiru dozvoljava slobodu i spontanost koje je teško postići direktno na kamenu.
Offset
Danas je offset najupotrebljenija tehnika tiskanja, iako se pretežno koristi u industrijskoj proizvodnji, a ne umjetničkoj. Offset se može definirati kao moderni razvoj litografije. Litografski kamen je zamijenjen jednom metalnom pločom, na kojoj se jednim fotografskim postupkom prenosi slika. Nakon toga ploča se premaže tintom i zatim se ovlažuje. Zatim se slika štampa na gumenoj matrici, koja se koristi za tiskanje na tisuće primjeraka na papiru.
Serigrafija
Boja se nanosi na platno veoma tankog tkanja, tradicionalno svila, međutim, danas se koriste sintetička platna, napeta na razboju i postavljena iznad lista papira ili predmeta određenog za primanje štampe. Platno koje služi kao matrica pripremljeno je tako da tinta filtrira kroz njegovo tkanje samo u nekim dijelovima, a ne svugdje, stvarajući na taj način crtež. Prednost ovog sistema je da slika nije obrnuta, kao kod većine tiskarskih tehnika, i umjetnik nije prisiljen koristiti tintu.